« Ožujak 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
26 | 27 | 28 | 29 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
Razgovori s kolegicama i razna događanja, kako u mojoj školi tako i na društvenim mrežama i općenito u medijima, potaknuli su me na razmišljanje o pozivu nas učitelja. Tko su ti ljudi? Kako proživljavaju svoje učiteljske dane? S kakvim se problemima svakodnevno susreću?
Nikada nije bilo jednostavno biti učitelj a danas je to posebno veliki izazov i vrlo stresno zanimanje. Ne događa se bez razloga da u europskim školama prosvjetari napuštaju svoja radna mjesta, odlaze iz prosvjete u neka druga zanimanja. Što je tome razlog?
Učitelji su na pozornici glavni glumci, uz djecu, naravno. Svi nas promatraju, naš odnos prema učenicima, naše metode, ton našeg glasa, prosuđuju naš vanjski izgled, odjeću, obuću, frizuru, nastup i što je „najvažnije“ svi su „kompetentni“ ili se tako osjećaju – komentirati sve to. No bili bismo zadovoljni kada bi to ostali samo komentari. Zbog nezadovoljstva ocjenom, procjenom ili ne znam čime bivamo stigmatizirani. To smo zaslužili?
Zašto je to tako?
S jedne strane možda i stoga što smo obespravljeni kao zvanje u društvu ili … ne znam.
U svima nama usađena su zanimanja koja smo sposobni obavljati i koja nam predstavljaju zadovoljstvo. Ne može biti učitelj onaj koji ne osjeti taj poziv - a to je da voli djecu - prvo i najvažnije. Bez ljubavi prema njima svaki daljnji razgovor o učiteljskome pozivu prestaje.
Obavljamo vrlo odgovoran posao. Naime, odgajamo buduće generacije koje će biti „nositelji“ društva. Kakvo će ono biti ovisi o onima koji se sad izgrađuju. “Djeca su preslika obitelji iz koje dolaze“, davno sam čula takve tvrdnje, smatram da one vrijede i danas. Mi, učitelji, ih u školi usmjeravamo, nastojimo im pomoći u odrastanju, razumjeti ih i onda kada ih drugi, pa i najbliži, ne razumiju.
Posebnu odgovornost u svemu tome imaju učiteljice/učitelji razredne nastave. Kako psihologija kaže: učiteljica je djetetu od 7 do 11 godine najvažnija osoba u odrastanju, formiranju i sazrijevanju. Kažem vam, velika je to odgovornost, ali i velika radost i izazov za nas učitelje. Na sve nama znane načine nastojimo ispuniti svoju dužnost, možda se to ne prepozna uvijek kao nešto dobro ili pozitivno, no treba hrabro nastaviti izvršavati svoje poslanje, ustajati nakon pada a na pogled prepun ljutnje ili prijezira, uzvratiti dubokim pogledom prihvaćanja i ljubavi. Tako ćemo svladati sve prepreke, ostvariti svoje ciljeve i izvršiti svoje poslanje.
Učitelji predstavljaju most koji prevodi djecu iz razdoblja djetinjstva prema razdoblju mladosti. Neka taj most, unatoč tome što svi po njemu hode, zapljuskuju ga kiše, poljuljaju vjetrovi, bude stabilan, s čvrstim temeljima i odupre se svim nasrtajima zbog onih koji njime prolaze.
Ne dajmo se učiteljice!
Božana Blašković
Osnovna škola Mrkopalj
Razgovori s kolegicama i razna događanja, kako u mojoj školi tako i na društvenim mrežama i općenito u medijima, potaknuli su me na razmišljanje o pozivu nas učitelja. Tko su ti ljudi? Kako proživljavaju svoje učiteljske dane? S kakvim se problemima svakodnevno susreću?
Nikada nije bilo jednostavno biti učitelj a danas je to posebno veliki izazov i vrlo stresno zanimanje. Ne događa se bez razloga da u europskim školama prosvjetari napuštaju svoja radna mjesta, odlaze iz prosvjete u neka druga zanimanja. Što je tome razlog?
Učitelji su na pozornici glavni glumci, uz djecu, naravno. Svi nas promatraju, naš odnos prema učenicima, naše metode, ton našeg glasa, prosuđuju naš vanjski izgled, odjeću, obuću, frizuru, nastup i što je „najvažnije“ svi su „kompetentni“ ili se tako osjećaju – komentirati sve to. No bili bismo zadovoljni kada bi to ostali samo komentari. Zbog nezadovoljstva ocjenom, procjenom ili ne znam čime bivamo stigmatizirani. To smo zaslužili?
Zašto je to tako?
S jedne strane možda i stoga što smo obespravljeni kao zvanje u društvu ili … ne znam.
U svima nama usađena su zanimanja koja smo sposobni obavljati i koja nam predstavljaju zadovoljstvo. Ne može biti učitelj onaj koji ne osjeti taj poziv - a to je da voli djecu - prvo i najvažnije. Bez ljubavi prema njima svaki daljnji razgovor o učiteljskome pozivu prestaje.
Obavljamo vrlo odgovoran posao. Naime, odgajamo buduće generacije koje će biti „nositelji“ društva. Kakvo će ono biti ovisi o onima koji se sad izgrađuju. “Djeca su preslika obitelji iz koje dolaze“, davno sam čula takve tvrdnje, smatram da one vrijede i danas. Mi, učitelji, ih u školi usmjeravamo, nastojimo im pomoći u odrastanju, razumjeti ih i onda kada ih drugi, pa i najbliži, ne razumiju.
Posebnu odgovornost u svemu tome imaju učiteljice/učitelji razredne nastave. Kako psihologija kaže: učiteljica je djetetu od 7 do 11 godine najvažnija osoba u odrastanju, formiranju i sazrijevanju. Kažem vam, velika je to odgovornost, ali i velika radost i izazov za nas učitelje. Na sve nama znane načine nastojimo ispuniti svoju dužnost, možda se to ne prepozna uvijek kao nešto dobro ili pozitivno, no treba hrabro nastaviti izvršavati svoje poslanje, ustajati nakon pada a na pogled prepun ljutnje ili prijezira, uzvratiti dubokim pogledom prihvaćanja i ljubavi. Tako ćemo svladati sve prepreke, ostvariti svoje ciljeve i izvršiti svoje poslanje.
Učitelji predstavljaju most koji prevodi djecu iz razdoblja djetinjstva prema razdoblju mladosti. Neka taj most, unatoč tome što svi po njemu hode, zapljuskuju ga kiše, poljuljaju vjetrovi, bude stabilan, s čvrstim temeljima i odupre se svim nasrtajima zbog onih koji njime prolaze.
Ne dajmo se učiteljice!
Božana Blašković
Osnovna škola Mrkopalj
Razgovori s kolegicama i razna događanja, kako u mojoj školi tako i na društvenim mrežama i općenito u medijima, potaknuli su me na razmišljanje o pozivu nas učitelja. Tko su ti ljudi? Kako proživljavaju svoje učiteljske dane? S kakvim se problemima svakodnevno susreću?
Nikada nije bilo jednostavno biti učitelj a danas je to posebno veliki izazov i vrlo stresno zanimanje. Ne događa se bez razloga da u europskim školama prosvjetari napuštaju svoja radna mjesta, odlaze iz prosvjete u neka druga zanimanja. Što je tome razlog?
Učitelji su na pozornici glavni glumci, uz djecu, naravno. Svi nas promatraju, naš odnos prema učenicima, naše metode, ton našeg glasa, prosuđuju naš vanjski izgled, odjeću, obuću, frizuru, nastup i što je „najvažnije“ svi su „kompetentni“ ili se tako osjećaju – komentirati sve to. No bili bismo zadovoljni kada bi to ostali samo komentari. Zbog nezadovoljstva ocjenom, procjenom ili ne znam čime bivamo stigmatizirani. To smo zaslužili?
Zašto je to tako?
S jedne strane možda i stoga što smo obespravljeni kao zvanje u društvu ili … ne znam.
U svima nama usađena su zanimanja koja smo sposobni obavljati i koja nam predstavljaju zadovoljstvo. Ne može biti učitelj onaj koji ne osjeti taj poziv - a to je da voli djecu - prvo i najvažnije. Bez ljubavi prema njima svaki daljnji razgovor o učiteljskome pozivu prestaje.
Obavljamo vrlo odgovoran posao. Naime, odgajamo buduće generacije koje će biti „nositelji“ društva. Kakvo će ono biti ovisi o onima koji se sad izgrađuju. “Djeca su preslika obitelji iz koje dolaze“, davno sam čula takve tvrdnje, smatram da one vrijede i danas. Mi, učitelji, ih u školi usmjeravamo, nastojimo im pomoći u odrastanju, razumjeti ih i onda kada ih drugi, pa i najbliži, ne razumiju.
Posebnu odgovornost u svemu tome imaju učiteljice/učitelji razredne nastave. Kako psihologija kaže: učiteljica je djetetu od 7 do 11 godine najvažnija osoba u odrastanju, formiranju i sazrijevanju. Kažem vam, velika je to odgovornost, ali i velika radost i izazov za nas učitelje. Na sve nama znane načine nastojimo ispuniti svoju dužnost, možda se to ne prepozna uvijek kao nešto dobro ili pozitivno, no treba hrabro nastaviti izvršavati svoje poslanje, ustajati nakon pada a na pogled prepun ljutnje ili prijezira, uzvratiti dubokim pogledom prihvaćanja i ljubavi. Tako ćemo svladati sve prepreke, ostvariti svoje ciljeve i izvršiti svoje poslanje.
Učitelji predstavljaju most koji prevodi djecu iz razdoblja djetinjstva prema razdoblju mladosti. Neka taj most, unatoč tome što svi po njemu hode, zapljuskuju ga kiše, poljuljaju vjetrovi, bude stabilan, s čvrstim temeljima i odupre se svim nasrtajima zbog onih koji njime prolaze.
Ne dajmo se učiteljice!
Božana Blašković
Osnovna škola Mrkopalj