preskoči na sadržaj

Osnovna škola Mrkopalj

Login

Korisne poveznice

e-Dnevnik

Pristup Office-u 365 za škole

Kalendar
« Ožujak 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

PISANE PROVJERE

 

Pisane provjere najavljene su barem mjesec dana ranije u vremeniku e-Dnevnika.

Anketa
Doručkuješ li ujutro, prije polaska u školu?




Pravilnici

 

 

Priloženi dokumenti:
I. Izmjene Kucnog reda.pdf

Pozivi
Zanimljivosti

Korisni linkovi

 

 

Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Razmišljanja jedne učiteljice
Autor: Maja Vižentin, 18. 11. 2015.

Razgovori  s  kolegicama i   razna  događanja,  kako u mojoj školi  tako i na  društvenim  mrežama i općenito  u   medijima, potaknuli  su  me na razmišljanje   o  pozivu  nas  učitelja. Tko su ti  ljudi? Kako proživljavaju  svoje učiteljske  dane? S  kakvim  se problemima svakodnevno susreću?

Nikada nije bilo jednostavno  biti  učitelj a danas je to  posebno veliki  izazov  i  vrlo  stresno  zanimanje. Ne  događa se  bez razloga  da  u europskim  školama  prosvjetari  napuštaju  svoja radna mjesta, odlaze iz prosvjete u neka druga zanimanja. Što  je tome  razlog?

Učitelji su na  pozornici  glavni glumci, uz  djecu, naravno. Svi nas promatraju, naš  odnos  prema učenicima, naše  metode, ton  našeg  glasa, prosuđuju  naš vanjski  izgled, odjeću, obuću, frizuru, nastup  i  što  je „najvažnije“ svi su  „kompetentni“  ili se tako osjećaju – komentirati  sve to. No  bili bismo  zadovoljni  kada bi to ostali  samo komentari. Zbog nezadovoljstva ocjenom, procjenom ili ne znam čime bivamo stigmatizirani. To smo zaslužili?

Zašto je  to tako?

S jedne strane  možda i stoga što smo  obespravljeni  kao  zvanje  u  društvu ili …  ne znam.

U  svima nama  usađena  su zanimanja koja smo sposobni obavljati  i koja nam predstavljaju zadovoljstvo. Ne može biti  učitelj onaj  koji ne osjeti taj poziv  - a to je  da voli djecu - prvo i najvažnije. Bez  ljubavi  prema njima svaki daljnji  razgovor o učiteljskome pozivu prestaje.

Obavljamo vrlo odgovoran posao. Naime, odgajamo buduće generacije  koje će biti „nositelji“  društva. Kakvo će ono biti ovisi o onima koji se sad izgrađuju. “Djeca su preslika obitelji  iz koje dolaze“, davno sam čula takve  tvrdnje, smatram da one vrijede i danas. Mi, učitelji, ih u školi usmjeravamo, nastojimo im pomoći u odrastanju, razumjeti ih i  onda kada  ih  drugi, pa i najbliži, ne razumiju.

Posebnu  odgovornost  u svemu tome imaju učiteljice/učitelji  razredne  nastave. Kako psihologija kaže: učiteljica je djetetu od 7 do 11 godine najvažnija  osoba u  odrastanju, formiranju  i sazrijevanju. Kažem vam,  velika je to odgovornost, ali i velika radost  i izazov  za nas učitelje. Na sve nama znane načine nastojimo  ispuniti  svoju dužnost, možda se to ne prepozna uvijek kao nešto dobro  ili pozitivno, no treba hrabro nastaviti  izvršavati  svoje  poslanje, ustajati  nakon pada a na pogled prepun  ljutnje  ili prijezira, uzvratiti  dubokim pogledom  prihvaćanja  i ljubavi. Tako  ćemo  svladati sve prepreke, ostvariti svoje ciljeve i  izvršiti  svoje poslanje.

Učitelji  predstavljaju   most koji prevodi djecu  iz razdoblja  djetinjstva prema  razdoblju mladosti. Neka taj most, unatoč tome što  svi po njemu hode, zapljuskuju ga kiše, poljuljaju vjetrovi, bude stabilan, s čvrstim temeljima i odupre se  svim nasrtajima zbog onih koji  njime prolaze.

Ne dajmo se učiteljice!

Božana  Blašković

Osnovna škola Mrkopalj






[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Razmišljanja jedne učiteljice
Autor: Maja Vižentin, 18. 11. 2015.

Razgovori  s  kolegicama i   razna  događanja,  kako u mojoj školi  tako i na  društvenim  mrežama i općenito  u   medijima, potaknuli  su  me na razmišljanje   o  pozivu  nas  učitelja. Tko su ti  ljudi? Kako proživljavaju  svoje učiteljske  dane? S  kakvim  se problemima svakodnevno susreću?

Nikada nije bilo jednostavno  biti  učitelj a danas je to  posebno veliki  izazov  i  vrlo  stresno  zanimanje. Ne  događa se  bez razloga  da  u europskim  školama  prosvjetari  napuštaju  svoja radna mjesta, odlaze iz prosvjete u neka druga zanimanja. Što  je tome  razlog?

Učitelji su na  pozornici  glavni glumci, uz  djecu, naravno. Svi nas promatraju, naš  odnos  prema učenicima, naše  metode, ton  našeg  glasa, prosuđuju  naš vanjski  izgled, odjeću, obuću, frizuru, nastup  i  što  je „najvažnije“ svi su  „kompetentni“  ili se tako osjećaju – komentirati  sve to. No  bili bismo  zadovoljni  kada bi to ostali  samo komentari. Zbog nezadovoljstva ocjenom, procjenom ili ne znam čime bivamo stigmatizirani. To smo zaslužili?

Zašto je  to tako?

S jedne strane  možda i stoga što smo  obespravljeni  kao  zvanje  u  društvu ili …  ne znam.

U  svima nama  usađena  su zanimanja koja smo sposobni obavljati  i koja nam predstavljaju zadovoljstvo. Ne može biti  učitelj onaj  koji ne osjeti taj poziv  - a to je  da voli djecu - prvo i najvažnije. Bez  ljubavi  prema njima svaki daljnji  razgovor o učiteljskome pozivu prestaje.

Obavljamo vrlo odgovoran posao. Naime, odgajamo buduće generacije  koje će biti „nositelji“  društva. Kakvo će ono biti ovisi o onima koji se sad izgrađuju. “Djeca su preslika obitelji  iz koje dolaze“, davno sam čula takve  tvrdnje, smatram da one vrijede i danas. Mi, učitelji, ih u školi usmjeravamo, nastojimo im pomoći u odrastanju, razumjeti ih i  onda kada  ih  drugi, pa i najbliži, ne razumiju.

Posebnu  odgovornost  u svemu tome imaju učiteljice/učitelji  razredne  nastave. Kako psihologija kaže: učiteljica je djetetu od 7 do 11 godine najvažnija  osoba u  odrastanju, formiranju  i sazrijevanju. Kažem vam,  velika je to odgovornost, ali i velika radost  i izazov  za nas učitelje. Na sve nama znane načine nastojimo  ispuniti  svoju dužnost, možda se to ne prepozna uvijek kao nešto dobro  ili pozitivno, no treba hrabro nastaviti  izvršavati  svoje  poslanje, ustajati  nakon pada a na pogled prepun  ljutnje  ili prijezira, uzvratiti  dubokim pogledom  prihvaćanja  i ljubavi. Tako  ćemo  svladati sve prepreke, ostvariti svoje ciljeve i  izvršiti  svoje poslanje.

Učitelji  predstavljaju   most koji prevodi djecu  iz razdoblja  djetinjstva prema  razdoblju mladosti. Neka taj most, unatoč tome što  svi po njemu hode, zapljuskuju ga kiše, poljuljaju vjetrovi, bude stabilan, s čvrstim temeljima i odupre se  svim nasrtajima zbog onih koji  njime prolaze.

Ne dajmo se učiteljice!

Božana  Blašković

Osnovna škola Mrkopalj






[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Razmišljanja jedne učiteljice
Autor: Maja Vižentin, 18. 11. 2015.

Razgovori  s  kolegicama i   razna  događanja,  kako u mojoj školi  tako i na  društvenim  mrežama i općenito  u   medijima, potaknuli  su  me na razmišljanje   o  pozivu  nas  učitelja. Tko su ti  ljudi? Kako proživljavaju  svoje učiteljske  dane? S  kakvim  se problemima svakodnevno susreću?

Nikada nije bilo jednostavno  biti  učitelj a danas je to  posebno veliki  izazov  i  vrlo  stresno  zanimanje. Ne  događa se  bez razloga  da  u europskim  školama  prosvjetari  napuštaju  svoja radna mjesta, odlaze iz prosvjete u neka druga zanimanja. Što  je tome  razlog?

Učitelji su na  pozornici  glavni glumci, uz  djecu, naravno. Svi nas promatraju, naš  odnos  prema učenicima, naše  metode, ton  našeg  glasa, prosuđuju  naš vanjski  izgled, odjeću, obuću, frizuru, nastup  i  što  je „najvažnije“ svi su  „kompetentni“  ili se tako osjećaju – komentirati  sve to. No  bili bismo  zadovoljni  kada bi to ostali  samo komentari. Zbog nezadovoljstva ocjenom, procjenom ili ne znam čime bivamo stigmatizirani. To smo zaslužili?

Zašto je  to tako?

S jedne strane  možda i stoga što smo  obespravljeni  kao  zvanje  u  društvu ili …  ne znam.

U  svima nama  usađena  su zanimanja koja smo sposobni obavljati  i koja nam predstavljaju zadovoljstvo. Ne može biti  učitelj onaj  koji ne osjeti taj poziv  - a to je  da voli djecu - prvo i najvažnije. Bez  ljubavi  prema njima svaki daljnji  razgovor o učiteljskome pozivu prestaje.

Obavljamo vrlo odgovoran posao. Naime, odgajamo buduće generacije  koje će biti „nositelji“  društva. Kakvo će ono biti ovisi o onima koji se sad izgrađuju. “Djeca su preslika obitelji  iz koje dolaze“, davno sam čula takve  tvrdnje, smatram da one vrijede i danas. Mi, učitelji, ih u školi usmjeravamo, nastojimo im pomoći u odrastanju, razumjeti ih i  onda kada  ih  drugi, pa i najbliži, ne razumiju.

Posebnu  odgovornost  u svemu tome imaju učiteljice/učitelji  razredne  nastave. Kako psihologija kaže: učiteljica je djetetu od 7 do 11 godine najvažnija  osoba u  odrastanju, formiranju  i sazrijevanju. Kažem vam,  velika je to odgovornost, ali i velika radost  i izazov  za nas učitelje. Na sve nama znane načine nastojimo  ispuniti  svoju dužnost, možda se to ne prepozna uvijek kao nešto dobro  ili pozitivno, no treba hrabro nastaviti  izvršavati  svoje  poslanje, ustajati  nakon pada a na pogled prepun  ljutnje  ili prijezira, uzvratiti  dubokim pogledom  prihvaćanja  i ljubavi. Tako  ćemo  svladati sve prepreke, ostvariti svoje ciljeve i  izvršiti  svoje poslanje.

Učitelji  predstavljaju   most koji prevodi djecu  iz razdoblja  djetinjstva prema  razdoblju mladosti. Neka taj most, unatoč tome što  svi po njemu hode, zapljuskuju ga kiše, poljuljaju vjetrovi, bude stabilan, s čvrstim temeljima i odupre se  svim nasrtajima zbog onih koji  njime prolaze.

Ne dajmo se učiteljice!

Božana  Blašković

Osnovna škola Mrkopalj






[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju